Umjetnički životopis
Prvi umjetnički koraci
Negdje s 11-12 godina, jedan dječak stariji od mene 2-3 godine nacrtao je olovkom sliku Bruce Leea i donio je pokazati nama ostaloj djeci u ulici. U to vrijeme (u drugoj polovici 80-ih), nije bilo interneta i drugih oblika zabave osim igre uživo te čitanja stripova. Taj dječak je sakupljao stripove, meni je vjerojatno bio nesvjesni uzor pa sam i ja počeo čitati i sakupljati stripove. Vidjevši tu sliku koju je nacrtao, bio sam toliko zadivljen da sam odmah otišao kući, potražio neku knjigu s Bruce Leeovim slikama, izabrao jednu i pokušao je nacrtati.
Čitajte dalje...
Na moje oduševljenje i iznenađenje, za relativno kratko vrijeme nacrtao sam daleko bolju sliku od njega, također olovkom.
Sljedeći dan sam ponovno uzeo olovku i papir i crtao nešto i tako se nastavilo dan za danom cijelo ljeto. Čitajući stripove, a to su uglavnom bili akcijski junaci poput Zagora, shvatio sam da mi treba dosta duže vremena da pročitam strip nego mojim vršnjacima iako nisam čitao lošije od njih. Razlog je zapravo bio taj što sam ja nesvjesno dugo promatrao nacrtane crteže i upijao. Zanimalo me zašto su neki dijelovi nacrtani veći, a neki manji, zašto su neki dijelovi crteža zatamnjeni, a neki svijetli. Počeo sam crtati likove iz tih stripova, oponašajući kako su nacrtani. Već negdje u sedmom razredu počeo sam sam osmišljavati svoje likove, raditi vlastite stripove.
Iz likovnog sam imao loše ocjene, uglavnom jedinice i dvojke. Mislim da to više govori o lošem sustavu i o tvrdokornom pristupu učenicima te o neprepoznavanju darovite djece. Kasnije u srednjoj školi me jedna cura zamolila da ju nacrtam, ostavila mi je svoju fotografiju. Ja sam iste večeri uzeo drvene boje i prvi put napravio sliku u boji, a također i portret. Ispalo je dobro, i ona i ja smo bili zadovoljni. Od tada sam stalno crtao portrete iz novina, časopisa, što god mi se svidjelo.
Išao sam u razred dimnjačar/soboslikar, ja sam igrom slučaja zbog ratnih okolnosti mimo svoje volje išao za smjer dimnjačar, taj smjer nije imao likovni, ali soboslikari jesu, pa sam pitao njihovu profesoricu da idem s njima na likovni. Mi (dimnjačari) smo baš u to doba imali prazni hod pa sam mogao sudjelovati na likovnom.
Ta profesorica je već znala da sam talentiran jer je čula od drugih učenika pa mi je posvetila više pažnje. Htjela je izmjeriti moju razinu talenta tako što mi je dala zadatak da nacrtam vlastitu šaku. Rekla je da je to jedan od najjednostavnijih i najtočnijih testova je li netko zaista talentiran za crtanje ili nije. Ja sam taj zadatak lako riješio.
Mladenačko istraživanje umjetnosti
Bio sam općenito uporan i predan crtanju i učenju, ako mi neka slika nije dobro ispala ja bih je crtao ponovno, pokazalo se da u pravilu drugi pokušaj bude puno bolji, a dogodilo se nekoliko puta da sam išao i u treći pokušaj i tu je rezultat bio još bolji. Tada nije bilo interneta, a htio sam naučiti izraze lica, kako se crta veseo, tužan, ljut, razočaran izraz i držanje tijela. Kasnije sam uspio u knjižarama kupiti neke knjige o postizanju sličnosti kod portretiranja, slikarskim tehnikama, raznim pomagalima kod postizanja omjera i slično.
Čitajte dalje...
Znao sam se zatvoriti po 2-3 tjedna i stvarati slike, izašao bih samo kad je vrijeme za jelo ili nešto jako bitno.
Mama me je podržavala u tome pa sam bio oslobođen drugih zadataka. Njoj je bilo drago što ja lijepo crtam, hvalila se time susjedima i rođacima, pokazivala moje slike, a meni je to bio dodatni poticaj da nastavim.
Netko od mojih rođaka je poznavao jednog poznatijeg slikara iz Slavonskog Broda i zamolio ga da me primi u svoj atelijer, da malo pogleda što radim, da mi neka uputstva i slično. On je inače slikao pejzaže uljem na platnu. Svidjelo mu se to što radim, rekao je da je očito da imam i dara i volje, ali da ozbiljni slikari ne rade drvenim bojama.
Ja sam zaista dotada probao raditi olovkom, tušem, ugljenim štapićima i drvenim bojicama. U školi sam radio vodenim bojama i temperama, ali to baš i nisam volio, posebno vodene nisam volio, no tada sam već mogao i portrete raditi temperama. Uglavnom, pokazao mi je kako se radi uljanim bojama. Rekao mi je i recept kako su se nekada radile zamjene za uljane boje, nešto tipa da se pomiješa tempera, žumanjak, sol, ulje. Probao sam to, napravio sam nekoliko slika, radio sam i pejzaže na njegov nagovor, ali nisam se dobro osjećao u tome.
Nije mi se svidjelo i nisam bio zadovoljan naslikanim, imao sam i odbojnost prema tome jer to rade svi, to jest većina, a ja sam želio biti svoj i tražiti svoj pravac. Ne volim pejzaže jer kod njih nema „replike“, to jest nema greške kako god da se nacrta, pa smatram da to može raditi svatko, posebno ako se nauči razne trik-tehnike, što više, ja to smatram „alibi slikarstvom“.
Upisao sam se u udruženje slikara Slavonskog Broda – Berislavić. Predsjednik je rekao da su mu se želje počele ostvarivati kad je došao netko mlad poput mene tko želi biti član društva. Nažalost, moje članstvo nije dugo potrajalo, ja sam tamo išao nešto naučiti, a oni su samo razgovarali, a nisu ništa slikali. Uz to, došlo je vrijeme kada je trebalo prikupiti neke ozbiljnije novce za izdavanje knjige o slikarima brodskog kraja. U knjigu je mogao ući onaj tko plati. Ja sam bio relativno siromašan u to doba srednjoškolac i nisam imao taj novac, a i da sam ga imao, sumnjam da bih platio za ulazak u tu knjigu ako je to bilo mjerilo tko to zaslužuje, a tko ne. Osjećao sam to kao neku vrstu nepravde, pa sam tako prestao biti član tog društva.
Jednog dana, kada sam već imao 18-19 godina, otišao sam u lokalnu dvoranu gledati neku lokalnu košarkašku utakmicu. Tamo su me vidjeli klinci iz sedmog ili osmog razreda, znali su da dobro crtam, a njima je taj dan u školi dodijeljen da od glinamola naprave neku skulpturicu, pa su se sjatili oko mene i napali me da im ja to izmodeliram. Ne znam više kako, ali svi su imali glinamol kod sebe, pa sam im ja za vrijeme te utakmice izmodelirao što su već zamislili. Tada sam shvatio da mi trodimenzionalni zadatci očito također idu dobro, jer sam to odradio s guštom i prilično brzo.
Vojne godine i neočekivane prilike
U vojsci su jednog dana pitali pred svim vojnicima: tko zna slikati? Ruku smo podigli ja i još jedan dečko. Zapravo, zapovjednik se krivo izrazio, mislio je tko zna rukovati fotoaparatom, no kad sam se ja već javio kao slikar, dali su mi jednu prostoriju koju sam pretvorio u atelijer.
Čitajte dalje...
Dobio sam zaduženje na nivou moje satnije da vodim brigu o kulturi, to jest da radim slike za zidove hodnika i kancelarije zapovjednika. Dobio sam i zadatak ilustrirati jednu knjigu o Novogradiškoj brigadi, ja sam u vojsci bio 96-e, skoro odmah po završetku rata, pa je knjiga bila na ratnu temu i ratne strategije, a ja sam trebao crtati vojnike u akciji. To sam radio nekoliko tjedana, tu knjigu nikad nisam vidio, ali znam da je izdana.
U vojsci sam zarađivao džeparac crtajući portrete djevojaka ostalih vojnika s fotografija koje bi mi donosili, a jednom sam čak portretirao i vojnog psa zapovjedniku.
Upoznavanje samoga sebe kao umjetnika
Nakon povratka iz vojske nisam baš više imao vremena za crtanje i slikanje, morao sam raditi i tek ponekad bih uhvatio vremena za slikanje. Kupio sam si akrilne boje i vježbao raditi s njima, radio sam i portrete i pejzaže, osobno mislim da u pejzažima nisam nikad postao dobar koliko bih to volio i da se kod mene uvijek vidjelo i danas se vidi da radim realne stvari onakve kakve jesu. Nisam baš stručnjak za napraviti neke mrlje na slici koje dočaravaju neku šumu, jezero, nebo i slično.
Čitajte dalje...
Upoznao sam jednog slikara u Županji koji je bio majstor sa suhim pastelom, on mi je jedno vrijeme objašnjavao kako se slika u toj tehnici, svidjelo mi se. Objasnio mi je i neke druge bitne tehničke detalje poput svjetlosti, tipa da se uvijek mora znati odakle točno na toj slici dolazi svijetlost, da onda razmislim što je u sjeni, a što nije i tako napravim. Kupio sam si pribor i slikao suhim pastelom.
Općenito, od prvog dana otkad sam otkrio da imam dara, nikad nisam prestao kupovati olovke, boje, papire i sve ostalo potrebno za slikanje i tako je ostalo do današnjeg dana.
Više se ne sjećam tko, ali netko me je poučio i to da je geometrija vrlo važan dio u crtanju i da bez obzira što je slikanje slobodnog stila gdje se ne vide jasno izražene geometrijske linije, slika neće biti dobra ako nisu primijenjena geometrijska načela. Na sreću, meni je geometrija u školi išla odlično i promašaj geometrijskog tipa baš kao i simetrija-asimetrija uočavam odmah kod mojih i kod tuđih radova.
Vezano za crtanje lica, sam sam si razvio metodu kako bi trebalo raditi ljudsko lice, koji bi trebao biti pravilan omjer udaljenosti između očiju, usta, brade, širine, dužine i sve ostalo, a onda se za svaku osobu taj odnos malo prilagodi sukladno njihovom izgledu.
Životni izazovi i umjetnički preporod
Narednih godina nisam crtao, slikao ili skulpturirao. Morao sam raditi razne poslove zbog egzistencije, nakon rada kod nekoliko poslodavaca, s 26 godina sam otvorio dimnjačarski obrt i zaposlio nekoliko zaposlenika. Nekoliko godina kasnije sam otvorio d.o.o. firmu, ali negdje s 32-33 godine su mi dojadili razno razni problemi koji su se pojavljivali, razočarao sam se u sustav i u ljude i odustao sam od privatnog biznisa.
Čitajte dalje...
Dogovorio sam se s nekim investitorima da im pronađem dobru lokaciju u Slavoniji za proizvodnju sječke, peleta, tople vode i trebao sam im riješiti svu infrastrukturu u zamjenu za direktorsku poziciju. Svoj dio sam odradio, ali oni svoj dio nisu ispoštovali i ostao sam bez posla.
Tako razočaran, počeo sam razmišljati koji bi to posao mogao biti koji bi me ispunjavao, što je to što volim raditi i što znam raditi, postoji li nešto u čemu sam bolji – posebniji od drugih, neki talent i znanje koje ja imam, a drugi nemaju. Naravno, odgovor sam pronašao u ideji da se vratim svojoj pravoj ljubavi koja me čini sretnim, umjetnosti, bez obzira kako će se to financijski odraziti.
Još neko vrijeme sam pomagao raznim udrugama u njihovim umjetničkim poduhvatima, najviše sam se zadržao u udruzi Djeca milosrđa u Zagrebu, oni su radili razne sakralne predmete, htjeli su prijeći na izradu sakralnih umjetničkih predmeta. Radio sam im skulpture modele koje se kasnije umnožavalo na drvo-kopirnom stroju, radio sam i na završnoj obradi tih skulptura. Ponešto sam i ja naučio od njih o obradi drveta te sam se tamo prvi put susreo s maslinovim drvetom u kojeg sam se odmah zaljubio.
Radeći u toj udruzi polako sam pripremao osnivanje vlastite udruge, bio sam svjestan da ako budem išao putem svojih kolega da kao samouki umjetnik imam izložbe po kafićima, restoranima i žicam u nekoj galeriji da izlože moje radove da neću daleko stići.
Osnivanje udruge Arteco Pavletić i izrada skulptura od vinove i maslinove loze
Odlučio sam se na put u kojem ću sam sebi stvoriti uvjete za bavljenje umjetničkim poslom, osnovao sam udrugu imena Arteco (Art-Eco) koja je bila posvećena spoju umjetnosti i ekologije, a zamišljena ciljana skupina su bili mladi i mladi talentirani ljudi, posebno oni s manje mogućnosti.
Čitajte dalje...
Udrugu sam osnovao s četvoricom braće, osnovali smo radionu, osmislili smo program proizvoda, proizvodili razne uporabne, sakralne i umjetničke predmete od maslinovog drveta te ih plasirali na moru u turističkoj sezoni.
Izradio sam autorske skulpture koje su braća zatim umnožavali za prodaju, zanimala me je asimetrija i pokret, svim skulpturama bez obzira na veličinu sam htio ugraditi različitost u lijevoj i desnoj strani te tako dobiti skulpturu u pokretu. Mislim da sam u tome poprilično uspio i mnogi drugi umjetnici i kustosi su baš tako opisali moje skulpture kao skulpture u pokretu.
Probijanje na scenu i mnogobrojne izložbe
Jednog dana dobili smo hrpu stare vinove loze, nismo znali što bi s njom, no pošto sam ja već od ranije htio napraviti “driftwood” skulpturu, a nisam imao naplavina, odlučili smo probati to napraviti od vinove loze. To se pokazalo punim pogotkom i nečim što nam je donijelo prepoznatljivost, uspjeh, otvorilo sva vrata. Prvu skulpturu nismo pošteno ni završili, a već su počeli dolaziti novinari sa svih strana. Sa svakom novom skulpturom bilo je sve više medijske pažnje, od raznih televizija i radio postaja do portala i vrlo uglednih novina i časopisa.
Čitajte dalje...
Budući smo svakako već išli na more sa programom za prodaju, odlučili smo povesti i velike skulpture i na jednoj vrlo atraktivnoj lokaciji na Krku postaviti izložbu “Park skulptura” koja je bila otvorena cijelu turističku sezonu. Taj park skulptura je doživio veliku popularnost, bio je jako posjećen, dolazili su novinari, razni umjetnici, fotografi iz naše i stranih zemalja. Pridružila se i Hrvatska turistička zajednica koja nas je počela pratiti, to jest objavljivati na svojim stranicama obavijesti o našim izložbama na 4 jezika.
Imali smo više puta otvorenja izložbi koje su uglavnom vodili razni kustosi, također smo pozivani da gostujemo s izložbom na raznim manifestacijama od državnog značaja poput Vinkovačkih jeseni ili recimo proslave 50-godišnjice Petrokemije pred državnim vrhom s premijerom i ministrima. Sudjelovao sam i na zajedničkim izložbama, humanitarnog karaktera.
Osnivanje Tematskog parka Pavletić
Nakon nekoliko godina na Krku odlučili smo u Slavoniji, u ruralnom kraju (mom selu), osnovati tematski park koji bi bio popunjen našim skulpturama, ali će isto tako biti mjesto za provedbu raznih manifestacija, edukativnih aktivnosti, okupljanja mladih, okupljanja međunarodnih mladih, razvoja turističke ponude na temelju umjetnosti, posebno land art-a.
Čitajte dalje...
Također, park je zamišljen kao mjesto provedbe društveno poduzetničkih aktivnosti na temelju skulptura i ostalog čime se bavimo, mjesto koje bi bilo primjer dobre prakse u održivom razvoju te konačno mjesto koje uključuje sve marginalizirane skupine, a „alat“ koji bismo koristili za sve navedeno bi bila umjetnost u nekom našem art-eko stilu.
Osim u malinovom drvetu i vinovoj lozi izrađujemo skulpture i od piljevine lijepljene ljepilom za drvo koje su također potpuno ekološkog karaktera, a tom smjesom se može skulpturirati vrlo slično kao sa glinom.
Kroz nekoliko godina taj plan je proveden u djelo.
Daljnji uspjesi udruge Arteco
U međuvremenu smo proveli različite projekte, udruga je s vremenom zaposlila čak 9 osoba, postali smo primjer dobre prakse mnogim drugim udrugama ili školama. Mnoge škole nam dolaze na edukativne radionice izrade malih ili velikih umjetničkih predmeta u inovativnom ekološkom stilu.
Počeli smo dobivati i međunarodne volontere iz Europskih snaga solidarnosti i oni su nam pomagali pripremati festivale tipa land art festivala i sličnih baziranih na eko-artu.
Čitajte dalje...
Proveli smo različite projekte, što iz Ministarstva za mlade, što iz ministarstva obrazovanja, također više puta iz Ministarstva kulture, odnosno iz Europskog socijalnog fonda, kroz koje smo uključili gotovo 500 mladih osoba i učili ih razne vještine od čitanja knjiga, plesanja tradicionalnih plesova, baleta, umjetničke fotografije, crtanja, slikanja, kiparstva, land arta i slično. Nešto od toga smo snimili i postavili na naš YouTube kanal da može bilo tko bilo kada koristiti, a osim toga smo snimali i radionice o digitalnim vještinama i tu smo još pridružili objašnjenja na jeziku gluhih, koji su nam također ciljana skupina.
Kroz sve to vrijeme vodio sam više umjetničkih kolonija u kojima su često sudjelovali i akademski kipari. Mnogi studenti umjetnosti ili povijesti umjetnosti su dolazili ovdje na 40-50 dana kako bi imali priliku učiti radeći u Tematskom parku. Mnogi studenti su pisali radove o nama, nažalost, nisam vidio nijedan od tih radova, ali na sreću vidio sam i (imam ih) nekoliko knjiga u kojima se spominje naš rad. Od tih knjiga svakako je najznačajnija „Land art“ Baranja, koja je rezultat provedbe Interreg projekta između Mađarske i Hrvatske.
Ove godine smo (kad govorim u množini govorim o sebi kao autoru i četvorici moje braće koje sam obučio kako da mi budu pomoćnici) doživjeli dva velika priznanja (moralno gledajući); prvo je bilo da su iz Ministarstva znanosti na europskom skupu u Irskoj na temu land art-a i održivog razvoja u školama nas predstavili kao primjer dobre prakse između neke udruge civilnog društva i škole iz Hrvatske. Drugo je bilo da je također za Ministarstvo znanosti organizirano predavanje o Land art-u i održivom razvoju za profesore likovnog svih škola iz Brodsko-posavske i Vukovarsko-srijemske županije koje sam ja vodio kao predavač u našem Tematskom parku.
Osobne pobjede i poduzetnička transformacija
S vremenom sam ja postao Arteco, to jest Arteco je postao ja i zato kad pišem ovo o sebi pišem i o Artecu jer se to ne može razdvojiti. Sve ove godine nisam radio na podizanju vlastitog imena, nego imena i prepoznatljivosti organizacije koju sam stvorio iz razloga što ona može generirati novac iz fondova i tako dati priliku mnogima za osobni razvoj, a ja privatno to ne bih mogao.
Čitajte dalje...
Kroz rad u udruzi i na projektima, i sam sam imao priliku napredovati i na drugim poljima. U međuvremenu sam završio na Visokom poslovnom učilištu Experta u Zagrebu, smjer Projekt menadžer EU fondova, te u poslovnom učilištu Algebra u Osijeku, smjer Knjigovođa. Mimo toga, prošao sam veći broj neformalnih oblika edukacija od strane raznih agencija, za koje sam dobio certifikate.
Viđenje sebe u ovom trenutku i u budućnosti
Sebe smatram spojem umjetnika-ekologa-inovatora-poduzetnika i nemam zato toliko vremena posvetiti se samo umjetnosti. Svjestan sam da mnogi drugi umjetnici idu puno dublje u detalje i posvete više vremena perfekciji, no također su mnogi od njih fulali u osnovi i dobili neku statičnu, ukočenu skulpturu loše oblikovanu, ne logičnih proporcija i slično, ali sa svim super detaljima – međutim, koja je korist od tih detalja.
Čitajte dalje...
U Hrvatskoj je zadnjih 10-15 godina na djelu „najezda“ loših skulptura od kojih se javnost smije, posebno je riječ o Tuđmanovim skulpturama po svakom gradu ili čak većem selu. Mnoge od njih su radili akademski kipari, čak i neki poznati kipari, no kad to sve pogledam, pitam se je li stvarno potrebna akademija za raditi tako ružne i nekvalitetne stvari, to jest pitam samog sebe trebam li ići na akademiju ili ostati vjeran sebi i onome što sam se sam naučio. Volio bih dati svoj doprinos ispravljanju takvog stanja.
Ne smatram se savršenim umjetnikom, imam još puno za učiti, ali također smatram da sam prirodnim talentom, učenjem i vježbanjem, upornošću u svakoj situaciji uspio napraviti puno za sebe i druge te da sam snažno promovirao jedan novi stil koji je prihvatljiv mnogima i kojemu sam poučio mnoge širom Europe.
